Jedna od specifičnosti Vrnjačke Banje, svakako je njena arhitektura. Prolazeći kroz Vrnjačku Banju, videćete rimski izvor, čije postojanje datira kao što mu i samo ime kaže iz vremena Rimljana, potom ćete „uskočiti“ u 19-ti vek i početak 20-og, kada su u banji izgrađene velelepne mondenske vile, da biste potom osetili i duh modernog savremenog vremena u vidu novih hotela izgrađenim u periodu od sredine 20-og veka pa do današnjeg dana. Svojevrsni vremeplov Vrnjačke Banje, oslikan je na njenim ulicama i kao da uz pomoć njenih ponosnih građevina možete pratiti njen razvoj, počev od vremena okončanog pre oko dve hiljade godina. Srednji vek nam je nepoznanica u banjskoj istoriji, pa je tako izostala i srednjevekovna arhitektura u njoj, jasno nam stavljajući do znanja da je to bio period stagnacije u njenom razvoju. Od drhtavih ostataka Rima na prostoru Banje, brzo se prelazi na vile koje su ubrzanim tempom nicale od polovine 19-og veka, do kraja 30-tih godina 20-og veka. Ove vile, jedan su od najlepših ukrasa i istorijskih spomenika banje. Većina tih vila još uvek je upotrebi, a mnoge su renovirane i pretvorene u moderne ugostiteljske objekte.
Do 19-og veka, lekoviti potencijali Vrnjačke Banje bili su nedovoljno poznati srpskom narodu. Iako se zna da su još stari Sloveni koristili Vrnjačke mineralne vode, u srednjem veku, dolaskom Turaka, nastalo je zatišje u istorijskim izvorima koji se tiču Vrnjačke Banje. Ponovo otkrivena, ova banja privukla je pažnju šire srpske javnosti, iako tada još nije imala status banje, niti je kao takva postojala. Situacija se menja kada se iz atara sela Vrnjci izdvaja Vrnjačka Banja, kao zasebna celina pod upravom države. Ovo se dešava u drugoj polovini 19-og veka. U isto to vreme, povezano ili ne, sa dolaženjem banje u ruke države, Jovan Belimarković, istaknuti srpski general i namesnik maloletnog kralja Aleksandra Obrenovića, u ovom lečilištu gradi svoj letnjikovac, danas poznati „Zamak Belimarković“. Ovaj dvorac sagradjen je u periodu između 1882 i 1887. godine, prema arhitektonskom projektu bečkog arhitekte Vintera. Za vizuelni uzor uzete su, za to vreme, karakteristične vile severne Italije, a zamak je sagrađen od belog mermera iskopanog iz ličnog Belimarkovićevog majdana lociranog na padinama Goča. Ovo impozantno arhitektonsko zdanje dekorisano je raskošnim renesansnim elementima i dodatno obogaćeno duhom romantičarskog istorizma.
Dvorac Belimarković, danas nosi status kulturnog dobra od izuzetne važnosti. Projekat za savremenu namenu kao i adaptaciju zamka izvršio je arhitekta prof. Ivan Antić. Zvanično je preimenovan u „Zamak kulture“, kada je u njega smešten Zavičajni muzej Vrnjačke Banje. U zamku se nalazi i izložbeni prostor, a nekada letnjikovac namesnika srpskog kralja, danas je domaćin mnogim izložbama, koncertima, kulturnim okupljanjima, promocijama knjiga i dr.
No, vratimo se gde smo stali tj. u drugu polovinu, tačnije, kraj 19-og veka. Nakon već pomenutih dešavanja arhitekta Franc Vintura, inače službenik Ministarstva građevine, podnosi predlog i skicu za izgradnju Vrnjačke Banje. Ovaj čovek se u potpunosti posvećuje Vrnjačkoj Banji i njenoj infrastrukturi i izgradnji. On je promislio o trenutnim, ali je pokušao da predvidi i buduće potrebe Vrnjačke Banje, te na osnovu ta dva, priprema izvođačke planove za više banjskih objekata, donosi predlog izgradnje saobraćajnica kao, plan regulacije Vrnjačke reke, plan uređenja parka sa zasadima i plan staklene bašte.
Sledeća važna godina u arhitektonskom razvitku Vrnjačke Banje je 1912. koju mnogi smatraju prelomnom tačkom, početka urbanizacije lečilišta. Te godine, početak radova znatno je potpomognut darežljivošću države, koja obezbeđuje znatna materijalna sredstva za početak gradnje.
U periodu do kraja 30-ih godina 20-og veka u Vrnjačkoj Banji nikle su mnoge od vila, koje su danas specifičan začin arhitektonskoj pozornici lečilišta. Mnogi ugledni ljudi, u tom periodu u banji su podigli svoje rezidencije i letnjikovce i time je učinili mondenskom pozornicom Srbije u kojoj se okupljala državna elita, kao i mnogi viđeniji stranci. Vile iz ovog istorijskog razdoblja odlikuje jasno ugledanje na francusku arhitekturu iz iz istog vremena. Niz vila ovog tipa, formirao je takozvani „Vrnjački Monmart“, a ime jasno ukazuje na to odakle je arhitektama „pristizala“ inspiracija.
Iako je za razvoj Vrnjačke Banje postojalo više planova,oni su više nego često dopunjivani. Predlog plana za urbanizaciju Vrnjačke Banje konačno je usvojen tek 1940. godine, a zasluge za ovo, pripadaju dvojci inžinjera arhitekture: Ratomiru Bogojeviću i Nikoli Gavriloviću. Međutim realizaciju plana tada je zaustavio Drugi Svetski rat koji se širio Evropom i probijao njene granice, na svom putu uvukavši i Srbiju u jednu od najmračnijih priča ljudske istorije. A Vrnjačka Banja, još jednom je morala da sačeka bolje vreme.
Važnost plana donesenog 1940. godine počiva osim u činjenici da je donet i u tome što se rukovodstvo njega držalo još dug nizi godina po okončanju svetskog rata.
Danas je Vrnjačka Banja najposećenija banja Srbije, okrunjena titulom „Kraljice srpskog turizma“. Laskava titula nije došla sama od sebe. Nakon dugog puta koji je prešla Vrnjačka Banja danas sija punim sjajem. Stari delovi lečilišta, ostali su netaknuti u svoj šarmantoj lepoti prošlih vremena, a novi delovi nenametljivo nude moderan dizajn i arhitektonska rešenja. Vrnjački park pod zaštitom je Republike Srbije i jedan je od najvećih i najlepše uređenih parkova u Srbiji.
Category Archives: O Banji

Manastir Kalenić
Manastir Kalenić je od Vrnjačke Banje udaljen 45 kilometara i nalazi se na Levču u blizini Trstenika, na kraju lokalnog puta preko Velike Drenove i Oparića. Manastir kalenić je ženski manastir, posvećen Vavedenju presvete Bogorodice. Ovaj manastir zadužbina je protovestirijara Bogdana, koji je bio velmoža despota Stefana Lazarevića. Njegove likovne vrednosti svrstavaju ga među najznačajnije kulturne spomenike u Srbiji. Manastir Kalenić poseduje najočuvanije freske iz perioda 15-og veka. Crkva je i iznutra i spolja bogato dekorisana, a za ovaj manastir smatra se da je najraskošniji srpski manastir moravskog stila.

Manastir Ljubostinja
Ako pođete ka Trsteniku i prođete selo Grabovac, na 16 km od Vrnjačke Banje, naićićete na manastir Ljubostinju. Ovaj manastir kao zadužbina knjeginje Milice, podignut je u periodu nakon bitke na Kosovu, dakle krajem 14-og i početkom 15-og veka. Nakon što je manastir Ljubostinja podignut, knjeginja Milica se u njemu zamonašila i uzela duhovno ime Evgenija. Ona je u ovom manastiru i preminula, a u njegovom je dvorištu sahranjena, na levoj strani od ulaza. Manastir je više puta trpeo nasilje, te je stoga više puta i obnavljan, a do danas sačuvana crkva, zadržala je sve odlike moravskog stila. Kako je manastir kroz vekove pretrpeo mnoga oštećenja nije mnogo sačuvano od njegovog izvornog živopisa, na kojima su nam osim likova svetaca, sačuvani i likovi knjeginje Milice, kneza Lazara, despota Stefana i njegovog brata Vuka. Izgledu manstira posvećena je velika pažnja i njegova impozantna spoljašnjost ogleda su masivnim kamenim prepletima na sva četiri spoljašnja zida.
Manastir Studenica
Ovaj srednjevekovni manastir od Vrnjačke Banje udaljen je 80 kilometara i do njega je najlakše stići putem koji vodi do Mataruške Banje, ibarskom magistralom sve do naselja Ušće, odakle Vas putokazi bez greške vode pravo do ovog srednjevokovnog dragulja srpske vere i istrorije. Manastir je podigao Stefan Nemanja, osnivač dinastije Nemanjić i jedna od najznačajnijih ličnosti srpske tradicije. Stefan Nemanja ili Sveti Simeon kako je njegovo crkveno ime, podigao je ovaj manastir u periodu između 1183 i 1196. godine, a potom se u njemu i zamonašio. U ovom manastiru nalazila se prva srpska škola, na kojoj je Stefan Nemanja radio sa svojim sinom Svetim Savom. U manastirskom kompleksu nalazi se i Saborna crkva posvećena Bogorodici (jedna od najstarijih iz grupe raških stilskih spomenika), zadužbina kralja Milutina posvećena Joakimu i Ani (Kraljeva crkva), kao i crkva Svetog Nikole poznata i kao Nikoljača interesantna po tome što je sagrađena od lomljenog kamena. Riznica manastira Studenice bogata je mnogim primerima ikonopisa i ručnih radova, a starost fresaka kojima je živopisana, seže u različite vekove.
Kulturno – umetničko društvo „Abrašević“
Jedno od najpoznatijih kulturno – umetničkih društava iz Vrnjačke Banje je KUD „Abrašević“. Osnovano je nedugo po okončanju Drugog svetskog rata, godine 1946, u periodu koji za Vrnjačku Banju nije bio najlakši. Od te godine, do dana današnjeg ovo društvo prenelo je na čitav niz generacija sprsku pesmu, igru i tradiciju, čuvajući istoriju našeg naroda, u pokretima i glasovima mladih ljudi koji su bili voljni da ih nauče i predstave je svetu.
Mnoga deca iz Vrnjačke Banje svoj prvi kontakt sa igrom ostvarila su kroz ovo društvo, koje je od svog nastanka bilo neiscrpan izvor umetničkih ideja, nesebično deljenih sa svima onima koji su na ovaj ili onaj način bili voljni da učestvuju.
Polaznici KUD „Abraševića“ i njegov izvođački ansambl čine deca i mladi, starosnog uzrasta od 4 do 25 godina. Sa ovim društvom mnogi mladi iz Vrnjačke Banje srpsku igru i pesmu , poneli su su sa sobom u strane zemlje poput Amerike, Francuske, Austrije, Bugarske, Slovenije, Makedonije i dr., gde su nastupali. read more
Manastir Svete Petke u Stublu
Na divljim padinama Gledićkih planina, 11 km severno od Vrnjačke Banje, beli se Manastir Svete Petke u Stublu. Ova svetiteljka slavljena u pravoslavlju na brojne načine i brojnim crkvama, sahranjena je u rumunskom gradu Jašiju, odakle je stigao i pokrov svetiteljke kao poklon manastiru u Stublu. Ovaj pokrov sastavni je deo molebana koji se u manastiru služi svakog petka u 17 h, nakon čega vernici prolaze ispod raširenog pokrova Svete Petke. Lepote ove crkve često su opisivane, a posebno se ističe zidno slikarstvo, čiji je autor protosinđel Stefan Đorđević. Netaknuta priroda koja okružuje manastir u Stublu, dodatni je ukras, i ističe mir i skladnost, crkve posvećene velikoj pravoslavnoj svetiteljki.

Crkva Lazarica u Kruševcu
Kao što joj i samo ime kaže, ova crkva nalazi se u Kruševcu, 38 km od Vrnjačke Banje. Crkvu je podigao srpski knez Lazar, u čast Svetog Simeona oca Svetog Save, prvog srpskog arhiepiskopa i osnivača kultne srpske dinastije Nemanjić. Ova crkva danas je poznata kao „Lazarica“, i upravo je to ta, u mnogim narodnim pesmama opevana crkva, pred kojom je osveštena srpska vojska uoči polaska na Kosovo 1389. godine. Po stilu gradnje crkva Lazarica pripada skupini ranih moravskih crkava, a po načinu gradnje ona je vizintijska. Više puta je rušena i obnavljana, a današnji izgled opstao je iz perioda 14-og veka.
Crkva Svetog Save u Gračacu
Ova crkva nalazi se u selu Gračac, na padinama planine Goč, 4 kilometra od sredine magistralnog puta Vrnjačka Banja – Kraljevo. Ne zna se kada je ova crkva tačno podignuta, ali se zna da je stara više od 800 godina, i da su je podigli Sveti Sava i njegov otac Stefan Nemanja (Sveti Simeon). Po nekim predanjima Crkva Svetog Save u Gračacu je starija čak i od manastira Žiča. Osim zbog crkve, selo Gračac, je poznato turistima i po svojim zanatima, heklanim proizvodima domaće radinosti i proizvodnji burića, u čijem se stvaranju turisti mogu isprobati uz pomoć žitelja, koji su od toga naparavili umetnost. Tu se nalazi i vodenica potočara Smiljka Debeljaka, koja je posebna atrakcija, i dalje je u upotrebi meljući na isti način kao i kada je nastala.

Manastir Žiča
Manastir Žiča je od Vrnjačke Banje udaljen 32 km, i do njega je najlakše stići ako krenete putem koji vodi ka Mataruškoj Banji. Put je dobro obeležen, tako da sam navodi ka ovom manastiru od izuzetne istorijske i duhovne važnosti. Podigao je Stefan Prvovenčani sa svojim bratom Savom, a izgradnja manastira trajala je 20 godina, da bi konačno bio završen 1208. godine. Manastir Žiča je sedište prve srpske arhiepiskopije koju je za srpski narod izborio Sava Nemanjić. Manastir se mnogo puta od svog podizanja, suočavao sa rušenjima, iznova je obnavljan i njegova burna istorija, dodatno je uticala na poštovanje koje je stekao. Arhitektonska osnova manastira je jednobrodna, zasvedena raška bazilika sa jednim kubetom, velikom spoljašnjom pripratom i kulom. Najstarije freske manastira Žiče, oslikane su posle 1219. godine, i danas su sačuvane uglavnom u pevnici.
Hram rođenja presvete Bogorodice
Hram rođenja presvete Bogorodice podigao je 1834. godine protojerej Vrnjačke Banje, Hadži Jefitimije Popović, baš u periodu kada je Miloš Obrenović angažovao Žigmunda Herdera, da ispita sastav i kvalitet voda u Srbiji. Neke legende upravo Jeftimiju pripisuju otkrivanje lekovitih svojstava voda Vrnjačke Banje.
U hramu, koji je podigao, Hadži Jeftimije je služio čitavih 47 godina, tokom kojih je radio na izgradnji ovog hrama ne samo fizičkoj, već i duhovnoj, kao i njegovoj afirmaciji u crkvenom svetu. Njegov trud i angažovanje, urodili su plodom i vremenom je ovaj hram postao jedan od zaštitinih znakova Vrnjačke Banje. Po svojoj smrti Hadži Jeftimije Popović sahranjen je sa južne strane manastira, gde mu je podignuta nadgrobna ploča. Takođe sa južne strane manastira, stoji i spomen ploča srpskim ratnicima koji su se za svoju otažbinu borili u periodu balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, dakle između 1912 i 1918 godine. read more