Kako započeti priču o znamenitim ličnostima povezanim sa Vrnjačkom Banjom, kada ih ima toliko mnogo? Mnogi Vrnjačani zakleće se da ne postoji znameniti Srbin koji ni jednom nije boravio u ovoj srpskoj lepotici, a da li je to tačno može ostati samo predmet nagađanja.
Mnogi srpski velikani i značajne istorijske ličnosti su direktno uticali na sudbinu Vrnjačke Banje. Najpre knez Miloš Obrenović, koji je unajmio uparavnika sakosnskih rudnika barona Žigmunda Herdera, da ispita kvalitet srpskih voda, ističe vrnjačke izvore u sam vrh srpskih termomineralnih voda. Nakon njega interesovanje za Vrnjačku Banju raslo je iz decenije u deceniju, ali j ipak jedan od možda najznačajnijih javnih događaja bio general Jovan Belimarković (1867 – 1906), namesnik maloletnog kralja Aleksandara Obrenovića, i jedan od najuticajnijih ljudi u državi.
Belimarković je u Vrnjačkoj Banji sagradio svoj letnjikovac, danas čuveni „Zamak kulture“, koristeći beli mermer iz svog privatnog majdana na padinama Goča. Ovaj potez bio je od velikog značaja za društveni život Vrnjačke Banje. To što je Jovan Belimarković odabrao ovo lečilište za izgradnju svog letnjikovca, ojačalo je poziciju banje i poslužilo kao povod drugim istaknutim srpskim ljudima da učine isto.
Ali se tu ne završava značaj ličnosti Jovana Belimarkovića za Vrnjačku Banju. Od vremena izgradnje svog impozantnog letnjikovca, Belimarković se do svoje smrti zauzimao za razvoj i modernizaciju Vrnjačke Banje. Učestvovao je u mnogim projektima koje je aktivno pomagao angažujući stručne institucije i ličnosti na izradi regulacionih planova, kao što je plan za izgradnju vrnjačkog parka, a važno je napomenuti da je zaslužan i za izgradnju prvog vodovoda Vrnjačke Banje, 1892. godine. Osim već navedenih činjenica, njegov trag u istoriji banje još je dublji zahvaljujući tome što je u banju dovodio mnoge značajne ličnosti tog perioda. Tako su pod uticajem Jovana Belimarkovića Banju posetili, kralj Aleksandar Obrenović, njegova majka kraljica Natalija, dr Vladan Đorđević, Jovan Ristić i dr. Poslednjih 20 godina svog života Jovan Belimarković, inače po rođenju Beograđanin, proveo je u Vrnjačkoj Banji, s tim da je prvih deset u njoj uglavnom boravio leti, da bi tokom poslednjih 10 godina svog života u potpunosti prešao u banju. U njoj je i umro 1906 godine, ostajući zapamćen kao veliki zaljubljenik u hipnotišuće lepote Vrnjačke Banje i jedan od njenih najvećih dobrotvora. Sahranjen je u porodičnoj kapeli na Brankovoj glavici.
Sledeći koga bi trebalo pomenuti je Dragutin Jovanović – Vojvoda Lune (1893 – 1932). Ovaj prekaljeni vojnik, nije bio Vrnjčanin po rođenju ( rođen je u okolini Prilepa), ali je Vrnjčanin postao, nakon što se njegova porodica preselila u banju početkom 20-og veka. Njegova vojna karijera je burna i bogata, vojevao je na prostoru cele Srbije, istakao se u Prvom svetskom ratu, i odlikovan je sa čak tri Karađorđeve zvezde i jo 14 prestižnih odlikovanja. Nakon što je završio sa vojnom karijerom vojvoda Lune, posvetio se političkoj. Bio je član demokratske stranke Ljube Davidovića i kao njen predstavnik pobedio je na izborima 1926., i tada je postao predsednik opštine Vrnjačka Banja. Na čelu banje on je sproveo više značajnih akcija, poput:
– pošumljavanja južnih padina Goča
– regulacije Vrnjačke reke od mesta gde se danas nalazi hotel Srbija, do izvora Snežnik
– organizovao je više društava opštinskog i lokalnog karaktera poput udruženja četnika i lovačkog društva.
Svoj život vojvoda Lune okončao je u Nišu gde je ubijen 1932. godine. Sahranjen je u Vrnjačkoj Banji.
Razvoj Vrnjačke Banje u njenom samom početku mnogo je pomogao vrnjački paroh Jeftimije Hadži Popović. Ovaj crkveni čovek, vrnjački paroh bio je dugi niz godina, tačnije od 1822 do 1869. godine. Jeftimije je o svom trošku i na svom imanju podigao vrnjačku crkvu 1834 godine, nakon što su se Srbi oslobodili Turaka. On je održavao prepisku sa Milošem Obrenovićem, od koga je često tražio i dobijao pomoć, u svrhu razvoja banje i njene parohije. U Vrnjačkoj Banji Hadži Jeftimije je mnogo šta prvi uradio. Primera radi privi je kaptirao jedan vrnjački izvor, sredinom pedesetih godina 19-og veka. Istina, ova kaptaža bila je u mnogo čemu primitivna, ali je bez obzira na to, pod imenom „Bukva“, služila svrsi čitave dve decenije. Takođe on je bio taj, koji je vrnjačku vodu poslao baronu Žigmundu Herderu, na analizu u Karanovac 1835. godine. Tada su vrnjačke vode upoređene po svom kvalitetu sa vodama čeških Karlovih Vari. On je vodu poslao na analizu još jedanput, tačnije 1860, kada je proveru kvaliteta izvršio Josif Pančić. Život Jeftimija Hadži Popovića, okončo se 1869. godine, i on je sahranjen u porti vrnjačke crkve, sa istočne strane hrama.
Od crkvenih ljudi, koji su na neki način obeležili istoriju Vrnjačke Banje, trebalo bi pomenuti užičkog vladiku Joanikija Neškovića, u narodu poznatog kao Vladika Janja. On je u saradnji sa Hadži Jeftimijem pomagao uređenje banje, ličnim trudom i materijalnim sredstvima. Zajedno sa istaknutim vrnjačkim parohom radio je na kaptaži izvora, a sa novcem koji je on donirao izgrađena je vladičina kuća u blizini toplog izvora sa dve prostorije, koja se može smatrati prvim objektom za boravak u Vrnjačkoj Banji.
Mnogi čuveni srpski naučnici i lekari, boravili su i radili u Vrnjačkoj Banji. Jedan od njih je Đoka Jovanović (1860-1902), lekar, zoolog, paleontolog i antropolog. Profesor zoologije na Velikoj školi, kasnijem Beogradskom Univerzitetu, bio je i banjski upravnik i lekar u periodu od 1899 do 1902 godine. On je 1900. godine napisao prvu potpuniju knjigu o Vrnjačkoj Banji u kojoj je opisao njene termomineralne vode, principe i načine banjskog lečenja, njenu klimu, ali i do tada poznato kulturno – istorijsko nasleđe banje. Đoka Jovanović, nastradao je u Vrnjačkoj Banji 1902. godine u nesrećnom slučaju, a sahranjen je u Beogradu.
Od istaknutijih banjskih lekara trebalo bi pomenuti i dr Tomu Milića (1875 – 1950) koji je u Vrnjačkoj Banji radio u periodu između dva svetska rata. Zaslužan je za izgradnju prvog banjskog sanatorijuma tada pod imenom „Sveti Đorđe“, a danas „Mirko Tomić“. Njegova aktivnost na razvijanju medicinskih usluga banje, bila je razvijena i značajna i gotovo da je u svakoj takvoj učestvovao i doprineo. Umro je u Vrnjačkoj Banji, a u njoj je i sahranjen.
Ovako bi se moglo nabrajati, čini se do u nedogled. Od njenog osnivanja popularnost Vrnjačke Banje ne jenjava, a broj ljudi koji su je posetili nezaustavljivo raste iz dana u dan. Svojevremeno, vrnjačkom promenadom hodale su i ličnosti poput Ive Andrića, Desanke Maksimović (koja je u banji boravila često i u mnogo čemu pomogla njen razvoj, pogotovo kulturni), mnogi srpski glumci, pevači, ali i strani pevači i strani glumci, strani naučnici i pripadnici džet seta. Broj onih koji su prošetali vrnjačkim parkom broji više miliona, i napisati po nešto svakoj istaknutnoj ličnosti koja se provozala u vrnjačkom fijakeru, bio bi dug posao ispunjen najrazličitijim pričama i životima.