Balneoterapija, odnoso korišćenje lekovitih voda i blata u medicinske svrhe, nije izum modernog vremena, već seže duboko u prošlost. Dokazi o primenjivanju balneoterapije u svrhe rehabilitacije i lečenja potiču još do starih Persijanaca i Egipćana i nastavljaju se kroz vekove ostavljajući trag u grčkoj i rimskoj istoriji.
Znajući to, korene korišćenja Vrnjačkih mineralnih voda, tražićemo u dalekoj prošlosti i vremenu kada su prostor današnje Srbije naseljavali Kelti, tačnije njihovo pleme Skordisci, isti oni koji su zaslužni za podizanje beogradske tvrđave, na ušću Save u Dunav.
Arheološki materijal, potvrdio je da su Skordisci prvi eksploatatori vrnjačkih mineralnih voda, mada nije poznato u kojoj meri. Put prošlosti, vodi nas potom do Rimljana, koji na prelasku dve ere, utvrđuju svoju vladavinu prostorom današnje Srbije, a samim tim i Vrnjačke Banje.
Poznato je da su Rimljani primenjivali balneoterapiju, kao jednu od ključnih stavki oporavka od najrazličitijih bolesti i povreda. Rimska kupatila, nadaleko su poznata i detaljno proučavana od strane stručnjaka iz najrazličitijih oblasti.
Tragovi Rimljana u Vrnjačkoj Banji ipak su ostali skriveni sve do 1924. godine, kada je izvršena kaptaža banjskog izvora. Prilikom radova na kaptiranju, na dubini od 2.40 m, pronađen je danas čuveni rimski izvor – Fons Romanus, a u njegovoj blizini i veliki broj rimskih novčića. Daljim istraživanjem ove oblasti, pronađeni su i ostaci rimskog kupatila, ključ, prsten i oko 80 novčića datiranih u 4 vek n.e.
Ovo otkriće je doprinelo ugledu Vrnjačke Banje, koja je u to vreme, prolazila kroz svoj mondenski period i ubrzani razvoj.